Krajem prošle (2022) godine Udruženje inženjera elektrotehnike Republike Srpske (Udruženje) organizovalo je trosatni panel "Uloga i pozicija inženjera u društvu". Rasprava je održana na Elektrotehničkom fakultetu povodom obilježavanja 60 godina studija elektrotehnike u Banjaluci. Priča je banjalučka, zbog pomenutog povoda, ali može da bude i sarajevska, mostarska ili bilo kog drugog grada u Bosni i Hercegovini u kome se izučava elektrotehnika u širem smislu.
Nekoliko panelista je podsjetilo na razvojni put elektrotehnike od polovine prošlog vijeka do danas, ističući na prvom mjestu primjer fabrike "Rudi Čajavec", koji je do početka devedesetih godina zapošljavao preko 10.000 radnika. Na vrhuncu svog razvoja namjenska industrija "Čajaveca", sa više od 500 inženjera, prevashodno elektrotehnike, učestvovala je u razvoju oko 75 odsto elektronskih komponenata i sistema korištenih u tadašnjoj JNA. To je predstavljalo najveći izvozni potencijal SFRJ, koja je u tom periodu izvozila oko pet milijardi američkih dolara. "Čajavec" je posjedovao savremene tehnologije, kao što su hibridna mikroelektronika i tehnologija preciznog liva, jedinstvene u jugoistočnoj Evropi. U to vrijeme bio je među vodećim svjetskim proizvođačima profesionalne elektronike. Neizmjernu podršku imao je baš u Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci, poput "Energoinvesta", koji se oslanjao na Elektrotehnički fakultet u Sarajevu.
Za Banjaluku se govorilo da je grad elektronike i lijepih djevojaka. Sa stanovišta autora ovih redova djevojke su danas još ljepše. Pitanje je šta je ostalo od elektronike. Zahvaljujući baš inženjerskoj bazi "Čajaveca", Remontnog zavoda "Kosmos" i "Telekoma" sa kraja prošlog vijeka i kontinualnom obrazovanju mladih inženjera savremenim programima Elektrotehničkog fakulteta, nije ni elektronika izgubljena. Osim bogate tradicije, ključnu razvojnu ulogu ovih prostora imaće (već imaju) odgovarajući fakulteti koji obrazuju kadrove za potrebe industrije informaciono-komunikacionih tehnologija.
Na visokotehnološkom sektoru, u kojem se znanje najbrže razvija, ali i najbrže zastarijeva, počiva snaga ekonomija i razvijenih i zemalja u razvoju. Srećom, na ovim prostorima sve je više kompanija ovog sektora koje su se same izborile na međunarodnom tržištu, bez ikakve podrške vlasti bilo kog nivoa. I bilo bi ih dvostruko više da imamo potreban broj inženjera. Svi fakulteti u oba bosanskohercegovačka entiteta koji obrazuju kadrove za potrebe informacionih tehnologija (IT) ne mogu ni blizu da zadovolje potrebe tržišta.
Posljednjih desetak godina na IT tržištu BiH najveća potražnja je za softverskim inženjerima. S kraja prošle godine, u jednoj od bosanskohercegovačkih baza IT poslova nalazi se oko 600 otvorenih pozicija, od čega se skoro 500 odnosi na razvoj softvera. Ovo svakako nije jedina baza, niti su ovo sve trenutno otvorene pozicije u bosanskohercegovačkoj softverskoj industriji. Ako se uzme u obzir da na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci godišnje diplomira manje od 60 inženjera (slično je i sa ostalim srodnim bosanskohercegovačkim fakultetima), pri čemu nisu svi softverski inženjeri, jasno je da svi srodni fakulteti u BiH ne mogu ni blizu da zadovolje potrebe sadašnje softverske industrije.
U posljednje vrijeme, međutim, raste potreba i za inženjerima drugih profila, kao što su mrežni inženjeri, sistem inženjeri, inženjeri koji rade u oblasti robotike, elektroenergetike i elektronike. Pojavljuju se i kompanije koje su spremne da otvaraju svoja razvojna predstavništva na ovim prostorima. Svi traže najmanje pet inženjera za početak, a njih nema. Već se ukazuju potrebe za stručnjacima u oblastima vještačke inteligencije, mašinskog učenja, IoT-a (internet stvari), sigurnosti informacionih sistema i drugima.
U narednom periodu očekuju nas novi, mnogo kompleksniji izazovi kao posljedica nastupajuće revolucije u bioinformacionim tehnologijama. Ova tehnološka revolucija bez sumnje će staviti čovječanstvo pred najteža iskušenja. Izraelski pisac Juval Noa Harari u svojoj knjizi "21 lekcija za 21. vijek" kaže: "Tehnološka revolucija mogla bi uskoro da istisne milijarde ljudskih bića s tržišta rada i da stvori ogromnu novu beskorisnu masu, što će izazvati društvene i političke nemire s kojima nijedna postojeća ideologija neće znati kako da se nosi." Harari dalje ističe: "Ako liberalizam, nacionalizam, islam ili neka nova vjera hoće da oblikuje svijet 2050. godine, moraće ne samo da razumije vještačku inteligenciju, algoritme Velike datoteke i bioinženjering, nego i da ih utka u jedan novi smislen narativ." Nezavisno od toga u kojoj mjeri su Hararijeva predviđanja realna, nesporno je da nas je tehnološki razvoj već doveo do toga da živimo sa stvarima koje su skoro do juče bile u domenu naučne fantastike. Tehnologije napreduju brže nego što smo u stanju da ih razumijemo, direktno utičući na našu egzistenciju više nego bilo koja ideologija. Inženjeri će nam, novim tehnologijama, kreirati budućnost.
Pitali smo dekana Elektrotehničkog fakulteta u Banjaluci prof. dr Zorana Đurića može li Fakultet u obrazovanju da prati ovako brze tehnološke promjene. Po njemu, Fakultet se do sada dobro nosio sa tehnološkim izazovima. Činjenica je da na Fakultetu ne postoje svi potrebni profili, ali "studenti u toku svog školovanja dobijaju bazična znanja potrebna za osposobljavanje u različitim oblastima". Drugim riječima, studenti se uče kako da brzo nauče ono što im donose nove tehnologije. Da su to dobro naučili govori i činjenica da naši inženjeri veoma uspješno rade na izazovnim i veoma kompleksnim projektima svjetski poznatih kompanija u različitim industrijama.
Već sada su dva ključna problema bosanskohercegovačke IT industrije: nedostatak kadrova odgovarajućih profila i ograničene mogućnosti fakulteta da ih adekvatno i u dovoljnom broju obrazuju. Prvi problem stvorio je ovaj drugi. Da bi odgovorili potrebama industrije, fakulteti bi trebalo da upisuju veći broj studenata, formiraju nove studijske programe, nove smjerove ili grupe kurseva u okviru postojećih studijskih programa. Sve to iziskuje povećanje broja nastavnika i saradnika na fakultetima. A njih nema, bolje reći sve ih je manje. Razlog je jednostavan: što je veća potražnja za inženjerima, kompanije nude veće plate, koje su već sada i dvostruko veće od plata redovnih profesora univerziteta. To jeste dobro za inženjere u industriji, ali je destimulativno za naučnoistraživački podmladak, koji je baza univerzitetskog kadra. Mladi asistenti napuštaju fakultete i za znatno veće plate odlaze u industriju. Problem je veoma kompleksan i univerziteti ga sami ne mogu riješiti. On je specifičan za zemlje poput BiH, koje nedovoljno ulažu u naučnoistraživačke projekte koji bi mogli da privuku mlade istraživače na univerzitete.
Na potezu su prije svega donosioci strateških odluka - vlade nadležne za visoko obrazovanje, tehnološki razvoj i industriju. Kada bih bio na njihovom mjestu, naložio bih dekanima odgovarajućih fakulteta da već u sljedeću školsku godinu, u odnosu na tekuću, upišu dvostruko više brucoša na IT studijske programe i pitao ih šta im je potrebno za to. Donosiocima odluka nudi se izvanredna šansa brzog tehnološkog razvoja, otvaranje novih kompanija, ostanak mladih ljudi na ovim prostorima i povratak onih koji su ih napustili. Realne pretpostavke za to su: tehnološka revolucija globalnih razmjera, potreba visokoobrazovanih kadrova za njenu primjenu i imamo pametnu i talentovanu omladinu sposobnu da usvoji nove tehnološke izazove. Potrebno je samo da im omogućimo da se adekvatno obrazuju. Privatne IT kompanije spremne su da pomognu. One to već rade. IT sektor je razvojna šansa Banjaluke, Republike Srpske i BiH. Ako je iskoristimo, Banjaluka će ponovo da bude grad elektronike i lijepih djevojaka.
Izvor: Nezavisne novine
